Te noći sunce je ostalo duže sjati na tamnožutoj pozadini neba i ptice su zbunjeno pjevale noći, obučenoj u maskirnu boju dana. Još se ništa nije znalo! Tek jutro,taj vječiti sudac, isprosi oprost za lutalicu vječnu. Za vagabunda. Tad noć vrati svoj mir i sve što uz to ide, a sunce zadrža kostim. Jednom, opet,…
Neka mi oproste oni što drugačije vole, ali ja : Ne podnosim platonske ljubavi pa čak ni one virtualne (te su nekako suviše moderne) ali su platonske čista farsa. Kako se može neko voljeti a da se to ne kaže? Drhtati zbog svakog slučajnog pogleda ili,sačuvaj bože,dodira. Kako se može biti pored nekoga, dijeliti…
Gledaj Nisam htio ništa više od onoga što već si mi dala" Ma slušaj veo je već pao na oći tužne i noći dužne, nekome…………………… znaš noći i nisu noći ako tebe nema u njima. Znam toliko toga je trebalo drugaćije da bude ali kako utješiti ljude i želju za zlobom samo oći tvoje oći…
Sada dok ništa mi ne ide od ruke dok teške magle vuku me po dnu. Uzimam čašu u ruku i molim boga da sve prođe što lakše. I reci Gdje to ima mjesta za izgubljne a raj da ga ne zovu jer raj to je kraj i da ne boli od dobrote toliko toga moja…
Sutra ću sa pismima zgužvanim tvojim baciti prošlost na smeće volit ću ono ispred mene što je gdje nema tebe ni kose tvoje sutra ću stvarati prošlost po svojoj želji
Ne voli me danas. Tako je puno radosti oko mene. Učinit ćeš me tužnim. Previše je leptira umrlo za jedan ovako kratak dan dokazujući kako vredi umirati zbog ljubavi. Ne voli me danas, samo reci da smo prošlost i probudi se tu,gdje smo bili,sreća je rađala, ili to i ne reci nigdje. Neka ostane nešto…
Zašto me baš ovo srce izdaje! Zašto me duša toliko mrzi da li je to baš zbog toga što griješim prema tebi što ne slušam sebe ili je to samo patnja koju na duši nositi moram. Ti jedna si pisana dječijom dušom i snom za uvijek za sebe vezanim!
I nije to bila neka ljubav. Bar ne u početku. Sve dok san nije našao druga posla i danima se nisu pamtila imena. I što smo dalje odlazili, bivali smo sve bliži pa smo,iz osvete samo, krali noći za sebe, nadajući se da će prestati. Bila si moja stijena u dijelove me rasipala. Zvao sam…
Sjedi tu pored mene, za poslove ima vremena na pretek. Mi smo nekako daleki postali. Možda smo preozbiljno shvatali život. Hajde da se gledamo u oči i iskre ljubavi probudimo. Vidiš da smo zaboravili sebe. Naljuti me podsmijehom, uvjeri me da sam živ. Probudi davna proljeća zaspala u sijedoj glavi. Obrisat ću ti suzu,ovom drhtavom…
A kad se vratim ulice će biti čiste i prolaznici nasmiješeni, čak i izlozi će pjevati. Grad budan i vedar otvoriće vrata svojih stanova da izađe masa i znam gdje ću te naći i raspoznati u mnoštvu lica. Moj korak bit će čvrst i utonućeš u moje ruke. Nikada više neću prelaziti granice!